Uvod u statistiku-prvi deo

Statistika je nauka koja se bavi prikupljanjem, analizom i izvlačenjem zaključaka iz podataka. Razvoj statistike je skora pojava, sa samo par spona koje je vežu sa devetnaestim vekom. Prvi, stvarno bitni koraci u razvoju teorije statistike su se desili krajem devetnaestog veka i početkom dvadesetog veka. Pronalazak računara četrdesetih godina dvadesetog veka i enorman porast računarske moći od tada, imale su jak uticaj na razvoj statistike.

Statistika je postala poznata u dvadesetom veku kao matematička alatka za analiziranje eksperimentalnih i posmatračkih podataka. Opšte prihvaćena kao jedina pouzdana osnova za donošenje sudova o efikasnosti medicinskih procedura ili o bezbednosti hemikalija, i prihvaćena u proizvodnji za potrebe kontrole kvaliteta, statistika je očigledno među proizvodima nauke čiji je uticaj na javni i privatni život ogroman. Statistička analiza se takođe smatra u mnogim naučnim disciplinama nezamenjivom za izvlačenje pouzdanih zaključaka iz empirijskih nalaza. Za neka moderna naučna polja, kao sto je kvantitativna genetika, statistička mehanika, i za polje psihologije- testiranje inteligencije, statistička matematika je neodvojiva od teorije same nauke. Retko koja je grana matematike našla tako široku oblast primene.


Uvod u statistiku-drugi deo

Izucavanje metoda za donošenja zakljucaka na osnovu podataka, pocinje radom Francis Galton-a (Fransisa Galtona, 1822-1911) i Karl Pearson-a (Karla Pirsona, 1857-1936) krajem devetnaestog veka. Ovaj rani period obeležila je promena stava o statistici, shvatanjem njene važnosti od strane naucnog sveta. Kao dodatak tome, napravljeni su mnogi  pomaci statistickoj tehnici. Medu tehnickim dostignucima koje su uveli Galton, Pirson i njihovi sledbenici su: standardna devijacija, koeficijent korelacije i hi-kvadratni test.

Godine 1900. naucnici Karl Pearson i George Udny Yule predstavljaju prve najjednostavnije modele analize kategorijalnih podataka. Pre toga vecina radova fokusirala se samo na opisne aspekte relativno jednostavnih mera. Pearson-ov pristup pretpostavljao je da kontinualne raspodele dve promenljive leže u dvosmernim tabelama kontigencije. Godine 1904. Pearson je uveo termin kontigencija, kao meru totalnog odstupanja klasifikacije od nezavisne verovatnoce i uveo mere koje je opisuju.

George Udny Yule, Pearsonov savremenik, upotrebio je drugaciji pristup. Završivši rad na razvoju multiplih matematickih modela regresije, multiplih i parcijalnih koeficijenata korelacije, posvetio se proucavanju veza u tabelama kontigencije. Smatrao je da mnoge kategorijalne promenljive (npr. vakcinisani, nevakcinisani) su nerazdvojno diskretne. Yule je 1903. godine ukazao na mogucu protivrecnost marginalnih i uslovnih povezanosti u tabelama kontigencije, što je 1951. godine proucavao E.H.Simpson, poznato danas kao Simpsonov paradoks.
Pearson nije prihvatao Yulove ideje i isticao da su Yulovi koeficijenti neodgovarajuci.


Uvod u statistiku-treci deo

Snažan uticaj R.A.Fisher-a, Yule-a i drugih statisticara eksperimentisanjem u agrikulturi i biologiji osiguralo je rasprostranjenu upotrebu regresije i ANOVA modeliranja od sredine 20-tog veka. Kljucne figure razvoja statistike postavile su temelj, iako su se mišljenja ovih statisticara cesto sukobljavala. Gledano retrospektivno, oba statisticara imala su validna stanovišta.  Ono što ostaje od Pearsonove revolucije je ideja da “stvari” kojima se bavi nauka su matematicke funkcije raspodela koje opisuju verovatnoce povezane sa posmatranjima.

Pola veka posle sukoba Pearson-Yule, statisticari Leo Goodman i William Kruskal radili su na razvoju mera povezanosti za tabele kontigencije i napravili velike doprinose na tom polju.

 U današnje vreme medicinska istraživanja koriste suptilne matematicke modele funkcija raspodela da odrede moguce posledice tretmana u dugom vremenskom periodu. Kroz kvantnu mehaniku, fizicari koriste raspodele da opišu subatomske cestice. Ni jedna grana nauke nije izbegla revoluciju. Neki naucnici tvrde da ih koriste kao privremenu tehniku i da ce na kraju krajeva biti u mogucnosti da se vrate determinizmu dvadesetog veka. Drugi veruju da je priroda u osnovi slucajna, i da jedina realnost leži u raspodelama. Bez obzira na filozofski stav,
ostaje cinjenica da je Pearsonova ideja o funkcijama raspodela i parametrima prevladala u dvadesetom veku.


Kako napisati aplikaciju za posao na engleskom jeziku

Nekoliko pravila za pisanje aplikacije za posao na engleskom jeziku- Letter of application.

Pošto pismo aplikacije čitaju manadžeri kompanije ili organizacije koja izdaje konkurs, važno je da pismo bude formalno. Šta znači formalno pismo? Najvažnije je da ne sadrži Phrasal verbs tj fraze, kao što su npr. give away, put off, make up itd. Dalje, pismo ne sme da sadrži sleng već mora imati formalni, zvaničan i nelični stil. Zabranjeno je korišćenje skraćenica (etc. btw, I'm, we've i druge).

Formalno pismo počinje sa jednim od sledećih formi:

Dear Mr Petrović,

Dear Mrs Petrović,

Dear Miss Petrović,

Dear Ms Perović,

U ovom slučaju koristili smo ime i prezime osobe kojoj pišemo.

Ukoliko ne znamo ime osobe kojoj pišemo (najčešći slučaj) počinjemo sa Dear Sir/Madam,

Posle Dear Sir/Madam, navodimo zašto pišemo pismo, gde i kada smo videli oglas. Često korišćena forma je:

I would like to apply for the job of..ime posla za koji konkurišemo..which was advertised in the..naziv novima ili sajta u kom je dat oglas..on..dan i datum oglasa.

U sledećem delu pisma dajemo tačne podatke o sebi, koji mogu obuhvatiti godine starosti, obrazovanje, radno iskustvo, interese i slično, koji doprinose  ozbiljnosti i relevantnosti aplikacije.

Pismo se može završiti na sledeći način ukoliko ste počeli sa imenom osobe kojoj pišete:

I hope you will consider  my application. I look forward to hearing from you.

Yours sincerely,

(Vaše ime)

Ako ste pismo počeli sa Dear Sir/Madam, onda se pismo završava na sl.način:

 I hope you will consider  my application. I look forward to hearing from you.

Yours faithfully,

(Vaše ime)